Crna ruža hrvatska

13lis.89

Re-issue, repackage, double pack with a photograph,

extra track with a tacky badge…

Paint a Vulgar Picture, The Smiths

Stojeći ispred Kulušića čekajući početak koncerta Firehosea, razgovarao sam s Tomislavom Wrussom koji je, komentrirajući situaciju kako na muzičkoj, tako na novinsko-kritičarskoj sceni, zaključio: »Sve što smo prije pet godina pisali još uvijek vrijedi«. I Wruss, kao i obično, ima pravo. Nažalost, stvarno sve što smo pisali još uvijek vrijedi.

S druge strane, u Startu čitam tekst o Bad Blue Boysima i vidim odlomak:

»Od prošle godine naročito često se pjeva pjesma Zadnja ruža Hrvatska koja je postala prava navijačka oda. Kad su dvojica navijača Dinama i Hajduka zapitani zašto pjevaju tu pjesmu, oni su se, iskreno začuđeni pitanjem zagledali i gotovo uglas odgovorili: Kakvo pitanje? Pa naravno, zbog Hrvatske. S obzirom na to da je u našoj javnosti poznata uvjetovanost vezanosti ekstremnih navijača za tu pjesmu [koja izviorno nema dominantan nacvionalni nego drugi sadržaj), izuzetno začuđuje da se s razglasa stadiona u Maksimiru ta pjesma čula tri puta prije a jednom netom nakon utakmice. Već prvi akordi Zadnje ruže Hrvatske su na sjeveru [BBB) i na jugu [Torcida) izazvali pravi deliriji i masovno pjevanje…« [Dražen Lalić, Samo ih… rastavit može, Start br.540, 30.9.1989).

I taj slučaj potvrđuje još jednom sve ono što sam 1985. godine pisao o slučaju Plavog orkestra [Tutanj bubnjeva u noći, Polet br. 337, 15.11.1985). Ponovna dominacija gitare i jednostavnog i snažnog zvuka doduše ukazuje na pojačana društvena gibanja ali su ona danas negativna, konzervativna, a ne revolucionarna. Dok je hipi/underground kulrtura šezdesetih bila otvoreno antiestablishmentska – bilo na razini deklarativnog bunta i protestne pjesme, bilo na razini osobnog izlaska [drop out] putem acid tripa; iskazi i djelovanje velikog broja grupa današnje pop muzike jesu nacionalistički i/ili državotvorni.

Ako su se u istočnom dijelu Jugoslavije Lepa Brena i Vesna Zmijanac [kao jedine stvarno relevantne] maknule sa scene u privatnost ljubavnih afera i tako oslobodile mjesto “gesamtkunstwerku Milošević” [a na čiji su se voz povremeno ukrcavale grupe od Riblje čorbe do Galije), popularna “hrvatska šutnja” rezultirala je nečim vrlo nesimpatičnim, a potencijalno i veoma opasnim – prividno “spontanim” i evidentno politički toleriranim nacionalističkim ispadima. Vođe se još uvijek traže a pretendenata ne nedostaje.

Iako u navijačima Dinama i Hajduka početni taktovi pjesme Prljavog kazališta izazivaju nacionalnu euforiju, mene podsjećaju samo na početne taktove U2. Ali, kao i obično na našoj sceni, takve “transpozicije”, kojima je Kazalište uostalom i ranije bilo sklono [Springsteen, Collins…] uglavnom su promašene. U2, iako “vrlo irski band”, nikada nisu napravili neku katoličku himnu ili pjesmnu za IRA-u. čak je i Sunday Bloody Sunday, koja se direktno odnosi na sukobe u Sjevernoj Irskoj, pjesma koja ukazuje na svu besmislenost sukoba, uzaludnost žrtava i poziva na mir [»How long, how long we`ll sing this song…«)

Zadnja ruža Hrvatska je postala “slučaj” i prije nego što je objavljena – razmišljalo se naime o tome da li se uopće dopusti njeno objavljivanje [tako brzo je, znači, došlo do tolike “liberalizacije”]. Tvrdnje “za” bile su naravno u “izvornom” sadržaju pjesme koja je posvećena preminuloj majci kompozitora, gitariste i vođe Prljavog Kazališta Jasenka Houre. U krajnjoj liniji, i dobro je da je objavljena, daleko od toga da zagovaram neke zabrane i internu cenzuru u diskografskim kućama.

Naravno, trebamo poći od pretpostavke da Jajo nije namjerno igrao na kartu nacionalnih osjećaja da bi prodao ploču, mada, niti to nije isključeno. Kao i kod Bregovića. S razlikom u tome što su Bregovićeva meta bila jugoslavenska a ne usko nacionalna osjećanja. I baš je u tome Bregović krivo marketinški procijenio situaciju. Naizgled paradoksalno, baš zbog tih jugoslavenskih osjećaja “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” nije postala neformalnom himnom, [čak niti “antibirokratske revolucije”!] što je mogla biti [»Jugoslavijo na noge, pjevaj nek te čuju, ko ne sluša pjesmu slušaće oluju…«]. Procjena o ujedinjavanju stanovništva Jugoslavije kao publike Dugmeta, pokazala se dugoročno pogrešnom. U međuvremenu su zapjevane neke druge, stare pjesme, a Bregovićevo sintetiziranje Lijepe naše i Tamo daleko stiglo je prekasno i ploča Ćiribiribela je, uz pohvale kritičara autoriteta Darka Glavana, netragom nestala u ropotarnici naše pop povijesti.

No dobro, čak i ako Jajo i nije imao neke zadnje namjere, štoviše, baš tada, morao je znati što radi.

Činjenica da je “izvorno značenje” pjesme drugačije, nema veze s onim što ona predstavlja u jevnosti. Inspiracija ima neke veze u privatnoj povijesti stvaraoca, ali nas zanima štopjesma govori i znači u javnoj, masovnoj, komunikaciji. Odnosno, potrebno je opet, kao i 1985. u tekstu o Springsteenu i Plavom orkestru, napomenuti: NAČIN NA KOJI NETKO DJELUJE I ZNAČENJE KOJE IMA NA SCENI NEMAJU VEZE S NJEGOVIM PRIVATNIM OPREDJELJENIMA I ŽIVOTNIM STAVOVIMA.

Transformacija značenja poruke može biti djelo medija masovnih komunikacija, ali problem je ovdje već u tome što je sama poruka formulirana tako da naprosto izaziva “drugo” čitanje. Već samo povezivanje slika Majke i Domovine predstavlja klasični obrazac mitskoj jezika i nacionalističke retorike. Čitava stvar je vidljiva već i u tretiranju naslova. Pjesma je preimenovana u Mojoj majci ili tako neakako, ali je svi citiraju kao Zadnju ružu Hrvatsku. Pisano baš tako, sa malim “r” koje bi trebalo biti veliko da je riječ o imenu Ruža, i s velikim “H” koje bi trebalo biti malo da je riječ o pridjevu a ne imenici. K tome, danas kad baš svi, od Triglava do Gevgelije, kukaju o ugroženosti vlastite nacije, svakom je moralo biti jasno [“Treba da bude jasno SVAKOME…”]  kakve će strasti aktivirati pjesma čiji istaknuti dio, onaj koji uglavnom nosi bitno značenje pjesme, naime refren, govori o tome kako je narator kroz noć [simbolika mraka!] sve suze isplakao nad teškom sudbinom zadnje ruže Hrvatske.

Tako se naše razlikovanje “lijevog” i “desnog” popa, koje je svojevremeno predstavljalo jedan od glavnih elemenata spora s drugim “rock kritičarima”, danas još jasnije pokazuje kao ispravno, čak jedino produktivno i unutar samog popa moguće.

Sada, krajem 80-ih, jedan od ključnih pojmova na koje se “rock kritika” redovno pozivala, pojam alternative je u svom kalsičnom smislu potpuno izmijenjen, čak prevaziđen.

U ranim sedamdesetim pojam “alternative” je u popu bio gotovo identičan pojmu “avangarde”. Riječ je bila o bandovima poput Can, Henry Cow, Slapp Happy… koji su imali relativno malobrojnu ali internacionalnu, uglavnom pismenu i dobro upućenu publiku. Stvarali su glazbu koja je iskakala iz ustaljenih kanona trominutne pop pjesme, koristili neuobičajene instrumente i elemente drugih tradicija [etničke glazbe, klasične avangarde…]. Ukratko, alternativa je bila FORMALNO određena.

Kad u drugoj polovini sedamdesetih dolazi do naglog širenja nezavisne, indie scene koju označavaju kompanije poput Rough Trade, Fetish, Stiff, Factory, Beggars Banquet/4A.D., Mute… pojam alternative postaje STRUKTURNO određen. U tom sistemu neki od bandova – poput Joy Division, New Order, Depeche Mode, The Smiths, Cabaret Voltaire, The Cocteau Twins, Nick Cave & The Birthday Party… mogu postići velik komercijalni uspjeh ali “nezavisnost”, sam čin pripadanja nekoj od indie etiketa još uvijek nosi i neke estetske obzire.

Nezavisna scena u Britaniji je 1985. godine zauzimala 8 posto tržišta nosača zvuka, što procentualno i više nije sitnica, a pretvoreno u ploče i kazete iznosi 14,6 milijuna primjeraka u vrijednosti od 53,2 milijuna funti. Sama kompanija Mute te je godine okrenula oko 4,5 milijuna funti. Sasvim pristojno za kompanije pokrenute s par tisuća posuđenih funti. A zatim su na scenu iskočili Stock-Aitken-Waterman i PWL, i igra je iz mijenjena.

No, da stari poredak stvari polako dolazi kraju već je pokzalo djelovanje grupa i “kompanija” poput British Electric Foundation/Heaven 17, ZTT /Art of Noise, Propaganda, FGTH…) te Laibacha/NSK koji su simulirali “trustovski pop” [o tome su pisali Wruss i Molek) no stvar je iz “fikcije” prešla u “realnu povijest” tek sa Pete Waterman Limited. Stock-Aitken-Waterman svojom su industrijskom produkcijom teen hitova i teen zvijezda [Kylie Minogue, Jason Donovan, Sonia…] najednom pobrkali kodove na indie top listama zapadne muzičkle štampe.

Tako “alternativa” postaje stvar čiste kapitalističke konkurencije u sistemu slobodnog poduzetništva.

Dakle, ono što sada, s potpunim brisanjem razlika između “velike” i “indie” scene s njima pripadajućim top listama, jedino ostaje jest razlika između “lijevog” i “desnog” popa! Govor desnog popa je mitski, u sebi “jasan”, “samorazumljiv” i “neupitan”. On zaustavlja svijet i predstavlja ga kao vječnog i nepromjenjivog, bez i izvan povijesti. Govor “lijevog” popa je “politički govor” govor rada, proizvodnje svijeta [čak i kad se ona ogleda u destrukciji, jer je riječ o destrukciji postojećeg radi kreiranja ljudskijeg svijeta), njegove preobrazbe.

Eagletonovim riječima, tvrdnja “sve je političko!” je strategijska tvrdnja kojoj je cilj da naljuti i iznervira sve one koji to ne vide, koji smatraju da je politika samo stvar vlade i političara, i time svakodnevni život prikaže kao politiku. “Postoji samo dobra i loša politika. To je sav izbor. A ne umjetnost protiv politike”.

O, da, stvarno sve što smo govorili prije pet godina još uvijek stoji. Kako li će se sada stvari pokrenuti?

Polet br. 414 | 13/10/1989

Oglasi


%d bloggers like this: